Imala sam o čemu pisati.....ali sam malo lijena.....a i malo sam u stisci s vremenom...
Prvo bih se pohvalila da sam maturantica!!!!!!! Moram priznati da je zadnji razred teži nego prethodni. Red, rad i disciplina!!!!! No meni to teško ne pada. Sve u školi i u s vezi sa školom mi je zapravo super!!!!!! Uživam u zadnjem razredu!!!!!
Sve drugo je manje - više u redu. Ljudi oko meni su mi kul!!!!!!! Razumijemo se i to mi je drago.
Ljubav - ljubav je smisao života!!!! Danas sam nešto naučila ( ah nitko ništa ne zna. Krhko je znanje! ), na sreću, jer bi se u suprotnom rastužila. Uvijek se pojavi rješenje....Kakvo - takvo.....hmmmm.....Meni se pojavilo u obliku spoznaje. Ljubav može pokvariti dobrog čovjeka. Kada je nesretan zbog ljubavi, kada se pojavi problem između NJIH pokušava nešto promijeniti, popraviti stvari.... što je ok. Ali neki put stvari neće ići na bolje. Tada treba stati. No neki ljudi ne vide kad je dosta pa počinju forsirati, nagovarati, smišljati svašta... Čine stvari koje nisu u redu, koje inače nikada ne bi napravili. Kad bi gledali sami sebe ne bi se prepoznali. Ako nekoga volimo onda se nećemo inatiti, biti ''čudni'' i tako te stvari....Kada nas netko povrijedi zbog ravnodušnosti ne trebamo još i sami sebe povrijediti. Ne dajmo da ljubav od nas napravi ono što nismo. Neka nas ljubav oplemeni.

Trudim se to zapamtiti, živjeti život i biti sretna!!!!!!!!!!!!!

Pozzzzzz svima i pusa samo jednom!!!!!!!!

srijeda, 12.09.2007.

Došao si da mi kažeš da odlaziš.

Odlazim...odlazim...ostavljam te...
Ali ne kao prije...ovaj put zauvijek...
Sad plači, nikad više ti neću doći
ni kada padaju kiše
ni kada me tuga svlada
ni kada mi loše ide
nikad...nikad više...

oprosti mi dane buduće
oprosti mi...
što ću možda i sretan biti
što ću zaboraviti sve ovo
što mi u ovom času
tako mnogo znači
i ovu posljednju nježnost što boli
i suze...

(Bijelo dugme, ''Došao sam da ti kažem da odlazim'')



Ova pjesma mi je jako tužna...

srijeda, 18.07.2007.

I dalje crtam krugove....

Dosadno mi je. Ne znam šta da radim, a i vruće je pa mi se ne da ništa raditi. U ponedjeljak idem na more. Valjda ću se tamo zabaviti. Inače je kod mene isto kao i uvijek. Dobro sam, ali uvijek postoje neke stvari koje me muče, a ja nisam još dovoljno stara da mogu išta učiniti. I zbog toga sada učim nešto što do sada nisam naučila. A to je da moram biti strpljiva. To mi je teško palo jer sam se cijeli život pokušavala izboriti za sebe, a sada mi ostaje jedino da se pomirim sa situacijom i žrtvujem sadašnjost kako bi se izborila za bolju budućnost. Meni stvarno jako teško pada kad se mogu, a ne smijem braniti. Kad moram šutjeti i pomiriti se sa stvarima s kojima ne želim primirje. Najradije bi nekim ljudima sasula u lice šta mislim o njima, njihovoj dobroti, iskrenosti i moralnosti. Ali ne mogu. Još nije vrijeme za to. Ako nešto kažem, gubim samo ja. Jer čovjek mora biti puno jači kako bi podnosio neke stvari nego što je jak ako im se suprotstavi. Stvarno treba biti nadljudski jak i izdržati sve bez ijedne riječi otpora. Mislim kako neću moći izdržati do kraja i mislim da ću u jednom trenutku od svega toga ''puknuti'', ali vrijedi pokušati. Bar ću znati da sam, odnosno nisam jaka. Snagu mi daje jedino cilj za koji se borim. A to je da ću otići iz ovog smiješnog grada. Još samo malo trebam izdržati. Neki bi to nazvali bijegom, a ne znaju da….nema veze….Važno je da ja neću ostati i čekati da se čuda dogode nego ću otići po svoj san. I neću se pitati šta bi bilo da sam napravila ovo ili ono. Pitanja ima uvijek. Ona nas sprječavaju da radimo ono što volimo. Život treba živjeti. Neka se drugi pitaju, sjede, mudruju…. Ja ću ipak odabrati odlaženje, vraćanje, poraze, pobjede, snove…. Ja ću ipak živjeti!!!!!

Velika pusa osobi koja je najvoljenija, mom Josipu.....Volim te puno ljubavi....

Uživajte u ljetu, praznicima, suncu, zabavljajte se, volite, družite....

pa-pa!!!!!

utorak, 03.07.2007.

Za Idu i mene

Nije sve, nije sve tako sivo
kad imas s nekim otic' na pivo....

Pozzzz svima!!!!!!!!

subota, 19.05.2007.

Danas sam ok...

Sada znam da neke stvari nikad neću razumjeti i naučiti. Prije bi me to mučilo, ali danas sam se pomirila s tim. Naučila sam živjeti.

E sada što znači živjeti život….ovisi…. neki ljudi za koje smatram da su tako jadni zapravo su proživjeli više od života. A neki za koje sam mislila da im je super pokriju se i legnu spavati s mislima da nemaju ništa. Živjeti život znači raditi ono što te usrećuje. Ono što mene usrećuje ne mora usrećiti tebe. Svi smo mi svoji. Zar to nije lijepo. Koliko nas puno ima toliko smo različiti, a opet možemo zajedno. Priznajem da u praksi nije baš uvijek tako. I do jučer sam se pitala zašto se netko ponaša ovako ili onako. Zašto nije više onakav. Zašto ne napravi nešto ovako, a ne na svoj način. Ta bi osoba postupala suprotno od mojih stavova, uvjerenja i toleriranja. I onda mi se ne bi sviđala. Ne bi se družili. U društvu bi govorili da bi ta osoba trebala biti onakva kakvi bi mi željeli da bude. Onda bi bila bolja osoba….nama… A kako mi možemo znati da su naša razmišljanja ispravna, a ne tuđa. Pa da, naša su razmišljanja ispravna jer su naša. Kako primitivno, nezrelo i fuj. Ma svi smo mi pomalo takvi. Ali žao mi je što mi je toliko trebalo da shvatim sve ovo što sam napisala. Morala sam to otkriti na malo ružan način ali ok….sva ta pitanja zašto netko ovo ili ono – više ih nema. nisam tražila odgovor nego su sva ta pitanja jednostavno nestala. Kao da se nikad nisam ni pitala. Ja sam ovakva, a ti si onakav. Prihvati me ili me pusti. Ali nemaš me pravo osuđivati i mijenjati. Ne osuđuj različito. Ako želiš nešto promijeniti promjeni sebe. Onda će ti i drugi biti bolji. Kreni od sebe…..


Danas razumijem sve ljude…
Danas više ništa nije pitanje….

Ja sam samo čovjek. Ne mogu utjecati na druge. A to i nije potrebno….jer da to činim samo bi sebi otežala: Shvatila bi da sam nemoćna….

utorak, 20.03.2007.

Što reći kad poželiš otići...

Prvi puta sam tekst pod ovim naslovom pročitala prije tri godine. U to vrijeme ga nisam shvaćala, a nije ni bilo potrebe – imala sam 14 godina i što sam tada mogla znati o odlaženju! Bio mi je dosadan i vrlo brzo sam okrenula sljedeću stranicu, a sve s prethodne je automatski bilo zaboravljeno. Ali kako sam ja nostalgična i lako se vežem za stvari (al ozbiljno!), i taj je tekst završio na hrpi u mojoj sobi.
Jednog dana sam odlučila pobacati stare i nepotrebne stvari (naravno na kraju nisam ništa bacila). Prije nego što nešto bacim još jednom to pogledam, a u ovom slučaju pročitam taj tekst opet. Toliko sam se uživila da sam ga stalno nastavljala čitati ponovo i svaki put plakati kad bi pročitala posljednje riječi. Bila sam oduševljena. Rečenice iz tog teksta su vrhunac pisanja. Svaka riječ je tako jaka i duboka emocija. Tako iskrena i stvarna…Autor teksta nikad nije uspio naći odgovor na pitanje iz naslova…
A zašto ja to sve pišem? Naime, danas sam opet listala stare tekstove i opet naišla na taj. I iako sam već dugo očarana tim tekstom tek sam danas shvatila da ni ja kao ni sam autor ne znam odgovor… I tako sam se ja dovoljno rano zapitala što reći kad poželiš otići?
Lako je otići kad te netko povrijedi i ostaviš ga bez riječi. U toj situaciji su stvari jasne. Ali kako otići od nekoga tko te voli. Nekoga tako dragog da mrziš sebe zbog toga što ne osjećaš isto što i on.
Kad provodiš budne noći smišljajući kako ga se osloboditi. A najteže je kad ti kaže da te voli, a ti šutiš ili se praviš da ne čuješ. Sramiš se jer je jedini tvoj osjećaj zagušljivost, a jedini spas bijeg. Kako povrijediti nekog tko je s tobom i uz tebe pa makar išao i protiv sebe? Kako?
Kad mislim o tome čini mi se da je bolje biti ostavljen…Iako je i to teško…Rastanci su teški…Prije ili kasnije ti bude žao…


Ovaj post sam nekom obećala još u nedjelju…pa evo…

petak, 19.01.2007.

Da mogu...

Većina nas mladih, još zelenih ljudi, ima hrpu problema. Nismo dobili nove cipele, dečko nas je ostavio, dobili smo komad u školi… I to su nama veliki problemi. Živciraju nas i čini nam se da bi nam životi bili savršeni kad bi uskočili u te hlače, kad bi nas zagrlio baš taj dečko, kad bi ispravili taj komad u školi…Al s vremenom nam bude lakše. I onda nastavimo dalje. Stari problemi ili se riješe ili izblijede, pojave se novi…i tako to ide u životu. Svaki put nam se zbog novog problema onaj stari ne čini više problemom. Zašto? Zato jer neke stvari nisu problemi. Prije bih ih nazvala nekim sitnim preprekama, a preći ćemo i preko njih. Samo teško je shvatiti što u životu je problem, a od čega mi napravimo problem. Sve dok se jednom ne pojavi stvarno pravi problem (bolest, obiteljski problemi). Velika nevolja. Situacija koja se ne može popraviti i znamo da na bolje neće ići. Može samo na gore. U takvim situacijama pokušavamo se ponašati stabilno i samostalno. Većina nas bi naučila živjeti s tim sami i jaki, ali onda se sjetimo da bi nam bilo lakše kad bi to podijelili s nekim.
Tada nam se prvi put u glavi zavrti pitanje koje nam može promijeniti život: ''DA SAM U VELIKOJ NEVOLJI, KOGA BIH PRVO NAZVALA?'' – al stvarno, koga?
Prijateljica s kojom tulumarite i nije rješenje. U nju nemate povjerenja. Za druge opet znate da bi satima mogli pričati o svojim problemima, ali nikada nisu spremni isto pružiti vama. A često puta mi sami ne želimo zamarati druge. Glupo bi bilo povjeriti se osobi za koju znam da se ona ne bi povjerila nama. I koliko god bili dobri s nekim, ne možete mu baš sve reći. A osobe kojima bismo i rekli možda nisu tu…Postoji još milijun opcija…
Ne možemo biti sigurni tko je tko u našem stvarnom i intimnom okružju…
Neke me stvari totalno ubijaju, a jedino što mogu je gledati. Nekad te netko sluša, a ipak ne čuje. Nekad ti nitko ne pruži ruku. Nekad je čovjek sam…


Da mogu
Probuditi stari sjaj
i znati ponovo prijeci prag
odgoditi skori kraj
i biti ponovo tebi drag
i naci siguran stari trag
biti andjeo i biti vrag
da mogu

Uljepsao tvoj bih dan
i za se nasao bolji put
i suze pustio na tvoj dlan
a tvojom njeznoscu ogrnut
i da me zaspe u isti mah
sa tvojih usana zlatni prah
da mogu

Odabrao bih pravi cas
u tvome poljupcu je za me spas
da mogu
vratio bih sebi cast
oborio losu vlast
al' jos ne mogu

BILA BI ZAUVJEK UZ MENE
JESAM LI STAR ZA PROMJENE
PRESTAR ZA TAKVO ŠTO
OSTAVITI POLUSVIJET
NE TRAŽITI VIŠE ZLO
NESPOSOBAN ZA NOVI LET
DA MOGU...


Pozdrav Silviji, Sanji i Ani

I naravno Anji i Robertu

utorak, 09.01.2007.

Druga strana priče...

želim napraviti blagi demant posta: samo jednom se ljubi! ja i dalje držim točnim i istinitim sve ono što sam napisala. ali zaboravila sam vas upozoriti da ima ljudi kod kojih se više puta u životu dogodi da samo jednom ljube. svaki put kad se zaljube to im ja kao prvi ili zadnji i šta ti ja znam... u biti ne znam ja ništa puno. Znam samo da je danas 9.1. i da sam jako zaljubljena, nekog jako volim i ništa me drugo ne zanima. Želim samo njega...stalno i zauvijek i mrzim što nije sada ovdje i ako je istinito moje mišljenje da se samo jednom ljubi onda ću ja ljubiti samo njega...

Moga pera djelo 2

Opet ću ti pisati
Ne znam točno o čemu
Znam samo da imam jaku želju
Mislim da sam se zaljubila u
Bijeli papir i meku HB olovku
To je postao ritual;
Logično i predvidljivo;
Moje riječi i papir
Moji osjećaji i papir
Kao prst i nokat
Svemir, zvijezde,
Vatra, more,
Strast...
To su moje riječi tebi.
Sve od mene za tebe...


Čudno...Sve moje pjesme su s posvetom...Jedino ova nije nikom posvećena...Čudno...Valjda...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.